Izgradnja Panamskog kanala jedan je od najboljih primjera kako infektivne bolesti i epidemije mogu pomrsiti ljudske planove i promijeniti smjer razvoja određenog područja.
Panamski kanal spaja Tihi i Atlantski ocean, a predstavlja jednu od glavnih ruta globalne trgovine. Njegova izgradnja započela je krajem 19. stoljeća kada su se Francuzi odlučili upustiti u projekt povezivanja dvaju oceana u području srednje Amerike. Međutim, sam projekt propada osam godina nakon zbog prisutnost malarije i žute groznice na tom području. Prema dostupnim podacima, otprilike 20.000 radnika preminulo je upravo zbog infektivnih bolesti koje su zastupljene na tom području.
Nedugo zatim, 1903. godine nakon što se Panama odcijepila od Kolumbije, SAD je preuzeo prostor Panamskog tjesnaca s namjerom da izgradi kanal. SAD je dobro znao kako, osim inženjerskih pothvata, jednako važni bit će i oni iz područja javnog zdravstva. Tako su se tijekom desetogodišnjeg razdoblja nadzirale se zgrade i javni toaleti, postavljali znakovi o zabrani pljuvanja, tražile štetočine i ustajale vode, a pitka voda testirala na prisutnost bakterija. Boraks se stavljao u zemlju kako bi se spriječilo razmnožavanje muha, a fontane premazivale uljima da bi se uništile larve komaraca. Svi bolesnici direktno bi se slali u bolnicu.
Tijekom desetogodišnjeg razdoblja prikupila su se epidemiološka, entomološka i bakteriološka znanja koja su pomogla u daljnjem razumijevanju modela eradikacije bolesti, a posebice u budućim javnozdravstvenim akcijama suzbijanja bolesti prenošene komarcima.
Panamski kanal je otvoren 1915. godine. Malarija i žuta groznica ostavile su povijesni pečat produljujući vrijeme potrebno za njegovu izgradnju, ali i osigurale SAD-u od francuskih investitora monopol na važnom trgovačkom području. No, indirektno su pridonijele i procesu suzbijanja bolesti na području Latinske Amerike.
Autor teksta: Borna Tićak, mag.pharm.
