Jeste li ikada doživjeli da su ljudi, koji možda i nisu najstručniji u određenom području, izuzetno samouvjereni, dok pravi eksperti na svakom koraku preispituju vlastite postupke? Vrlo vjerojatno jeste, a postoji i jedan pojam koji opisuje navedenu anomaliju.
PROBLEM SAMOEVALUACIJE
U brojnim slučajevima mi kao vrsta nismo najbolji u procesu samoevaluacije – vrlo često znamo precijeniti vlastite sposobnosti. Tako će većina nas reći da smo izuzetni vozači, daleko iznad prosjeka – ipak, prometne nesreće i nisu rijetke. Kako je moguće da su prometne nesreće toliko česte ukoliko smo svi mi kao vozači iznad prosjeka? Kažemo da dolazi do dojma tzv. iluzorne superiornosti.
Ljudi imaju tendenciju samoprocijeniti se boljima no što jesu, pogotovo kada je riječ o vlastitom zdravstvenom stanju, rukovoditeljskim sposobnostima, ali i etičkim načelima. Međutim, kada se sagleda cjelokupno društvo, može se reći da su ljudi u globalu slabiji u logičkom razmišljanju, gramatici, financijskoj pismenosti, matematici te emocionalnoj inteligenciji. Opet isto pitanje – kako je moguće ako smo svi iznad prosjeka?
ISTRAŽIVANJA U AMERICI
Provedeno je istraživanje u dvije različite tvrtke – programeri koji su pristupili istraživanju morali su se samoevaluirati. Rezultati istraživanja pokazali su kako je 32 % ljudi iz prve tvrtke i 42 % ljudi iz druge tvrtke sebe svrstalo u top 5 % zaposlenika. Malo ne štima matematika u ovom slučaju, zar ne?
DUNNING I KRUGER
Dva su psihologa – David Dunning i Justin Kruger – 1999. godine opisali navedenu anomaliju u svojem znanstvenom radu. Zaključili su kako se osobe kojima nedostaje znanja i iskustva u nekom području susreću s dva problema: osim što rade greške i donose loše odluke, nemaju dovoljno znanja koji bi im omogućilo uviđanje vlastitih grešaka. Anomalija je, njima u čast, nazvana Dunning-Krugerov efekt.
DUNNING-KRUGEROV EFEKT
Dakle, prema Dunning-Krugerovom efektu što imate manje znanja i iskustva, to ste skloniji raditi greške i donositi loše odluke. Osim toga, nedostaje vam znanja da biste uopće uočili vlastite greške i ispravili ih. Od tuda proizlazi teza da su osobe koje nemaju dovoljno iskustva samouvjerenije od osoba koje ga imaju daleko više – druga skupina svjesna je vlastitog neznanja.
Ono što ide u prilog efektu je činjenica da osobe priznaju svoje nedostatke kada ih uoče – to potvrđuje tezu da osobe s više znanja i iskustva imaju manje samopouzdanja u vlastite sposobnosti. Može se reći da te osobe znaju dovoljno da mogu procijeniti što ne znaju.
Treću skupinu osoba čine eksperti – objektivno najsposobnije osobe u nekom području. Ta pak skupina radi grešku tako što misli da se i sve ostale osobe razumiju u navedeno područje kao i oni sami. Pojednostavljeno rečeno, te se osobe podcjenjuju.
Poanta ovog efekta nije neke osobe definirati glupima i neinteligentnima, već ukazati kako je potrebno biti oprezan i u nekim situacijama skroman prilikom samoprocjene vještina. Naglasak kod Dunning-Krugerovog efekta nije na „njima“, već na „nama“ – svi smo mi ranjivi jer svi imamo određene slabosti u vidu vještina kojih nismo ni svjesni. Kao rješenje navodi se dobivanje i uvažavanje povratne informacije drugih ljudi, ali i ono bitnije – potreba za konstantnim učenjem kako bismo uočili svoje mane.
KRITIKA DUNNING-KRUGEROVOG EFEKTA
Općenito govoreći, ovim efektom dosta se počelo mahati po društvenim mrežama kako bi jedna skupina korisnika drugu skupinu prikazala kao budale. Naravno, to nikada nije bila poanta objavljenog rada.
Međutim, u 2016. i 2017. godini objavljena su dva rada koja opovrgavaju postojanje Dunning-Krugerova efekta. Dunning i Kruger dobivali su podatke od ispitanika o samoprocjeni vještina, ali i stvarnih rezultata istih vještina te zatim napravili graf prepoznatljivog izgleda koji opisuje Dunning-Krugerov efekt.
U radovima koji su nedavno objavljeni, rezultati koje su Dunning i Kruger dobivali od ispitanika zamijenjeni su nasumičnim rezultatima dobivenima računalnom analizom. Dakle, poanta je bila dobiti randomizirane brojeve i iscrtati graf. Interesantna je činjenica da su znanstvenici dobili graf sličnog oblika kao što su dobili Dunning i Kruger, a koristili su randomizirane brojke. Nadalje, znanstvenici ističu kako na samoprocjenu utječu brojni faktori, a među njima najjače je trenutačno raspoloženje. Ako smo bolje raspoloženi, mislit ćemo da smo super nešto riješili. Ukoliko je raspoloženje pogoršano, mislit ćemo suprotno.
Očito je da ova priča nije gotova i da su potrebna dodatna istraživanja kako bi se razjasnila (ne)istinitost Dunning-Krugerova efekta. Do tada, sagledavat ćemo ga kao interesantnu pojavu.
Autor teksta: Borna Tićak, mag.pharm. (Ljekarna Rijeka)
