Od kad je ljudskog roda, čin porađanja zauzimao je posebno mjesto u životu žene, ali i cjelokupne zajednice. Tako različite kulture uz porođaj vezuju različite obrede, a sam način porađanja ovisi i o dijelu svijeta u kojem se žena nalazi. Iako se u većini svjetskih kultura porođaj odvija uspravno - na način da žena kleči, sjedi ili je u čučnju - na Zapadu se izvodi u ležećem položaju. Postoje neke teorije zašto je tomu tako.
U posljednjih 200 godina, većina porođaja provodi se u ležećem položaju. Važno je naglasiti kako su se prije toga odvijali isključivo u uspravnom – klečeći, sjedeći ili zauzimanjem položaja čučnja. Čak postoje i povijesni prikazi porođaja – tako je na egipatskom bareljefu prikazan porod Kleopatre uz pet žena koje joj asistiraju. Kleopatra se nalazi u klečećem položaju, dok ostale žene pomažu u cjelokupnom procesu.
Babilonska kultura karakteristična je po jednom od prvih primjera stolice za porod. Uskoro i druge svjetske kulture usvajaju babilonsku stolicu kao metodu porađanja, a neke bolnice u današnje vrijeme također imaju stolicu kao opciju poroda.
No, kako je ležeći položaj postao popularan? U 16. stoljeću u Europi, uz babice koje su tradicionalno prisutne kod poroda, počinju se uključivati i barberi-kirurzi. Barberi-kirurzi imali su status obrtnika – osim što su šišali, radili su i manje zahvate poput vađenja zubiju i previjanja rana. Vremenom su postali neophodni i kod porođaja. Status barbera-kirurga nije bio nimalo zavidan – uživali su niži društveni status od tradicionalnih liječnika, a babice su se suprotstavljale da se još netko uključi u proces porađanja. Povrh svega, u to vrijeme smatralo se kako se muškarac ne smije približiti ženskom tijelu, što je dodatno otežavalo njihovu ulogu.
Međutim, vremenom su barberi-kirurzi postajali sve važnijim faktorima porođaja, posebice kada su u pitanju komplikacije vezane uz porod. U tom razdoblju jedino su oni bili osposobljeni napraviti operacijske zahvate koji bi mogli ženi i/ili djetetu spasiti život. Primjerice, nerijetko su provodili operacije u slučaju mrtvorođenčadi kako bi spasili majku. Upravo zbog njihove sve veće uloge u procesu poroda, počela se primjenjivati praksa „ležećeg“ porođaja – na taj način osiguravao se ženi veći stupanj udobnosti, ali jednako tako i lakše provođenje operacije ukoliko dođe do potrebe za njom.
Druga teorija nešto je drugačija. Smatra se kako je francuski vladar Luj XIV. imao perverzni hir gledanja žena prilikom porođaja pri čemu je uživao. S obzirom da stolica za rađanje onemogućava dobru upućenost u proces porađanja, Luja XIV. to je frustriralo, stoga je promovirao ležeći položaj prilikom rađanja. Osim toga, u proces poroda uključio je i muškarce u vidu akušera i litotomista (liječnika koji operativno uklanja kamence iz mokraćnog mjehura). Uloga litotmista nije toliko iznenađujuća s obzirom da se prilikom poroda i uklanjanja mokraćnih kamenaca provode tehnički slični zahvati. Kako se litotomija provodi ležeći, dodatan razlog bio je i da sama žena leži prilikom porođaja.
Autor teksta: Borna Tićak, mag.pharm., Ljekarna Rijeka
