Virus majmunskih boginja oblik je virusne zoonoze (virusa koji se prenosi sa životinja na čovjeka) čije je izbijanje ove godine na području Europe izazvalo razlog za zabrinutost. Iako je infekcija simptomatološki slična infekciji velikih boginja, činjenica je kako je klinička slika daleko blaža.
Prvi slučaj majmunskih boginja u svijetu zabilježen je 1970. godine na području Demokratske Republike Kongo, nakon čega je bio lokaliziran na području srednje i zapadne Afrike. Početkom 2000-ih zabilježeni su slučajevi u SAD-u, a 2018. u Izraelu i Ujedinjenom Kraljevstvu. U svibnju 2022. godine virus majmunskih boginja javlja se u nekoliko europskih država, među kojima je i Hrvatska.
U datim izvanrednim okolnostima potrebno je što prije pronaći adekvatno i učinkovito rješenje. S obzirom da je već patentirano cjepivo Imvanex namijenjeno prevenciji infekcije velikih boginja, postavila se logična premisa kako se isto može koristiti i u slučaju epidemije majmunskih boginja. Virus velikih boginja i majmunskih boginja strukturno su slični te pripadaju istom rodu Orthopoxvirus, stoga protutijela nastala imunizacijom Imvanexom sudjeluju u obrani organizma od obje vrste virusa. Da bi priča bila još interesantnija, u cjepivu Imvanex ne nalazi se umrtvljeni ili fragmentirani virus velikih boginja, već virus vakcinije koji je također strukturno sličan virusima velikih i majmunskih boginja i koji nema sposobnost umnažanja u stanicama čovjeka. Imvanex sadrži živi modificirani virus vakcinije Ankara.
Imvanex je prvi put registriran 2013. godine kao vid zaštite od velikih boginja. Iako su velike boginje proglašene kao iskorijenjene 1980. godine, cjepivo je patentirano radi zaštite stanovništva u skladu sa službenim preporukama. Ove je godine njegova primjena proširena i na prevenciju infekcije majmunskim boginjama.
Radna skupina za hitne slučajeve Europske agencije za lijekove naglasila je kako je zbog nestašice cjepiva Imvanex potrebno definirati racionalniji način njegove uporabe. Stoga je provedena studija na 500 ispitanika kako bi se usporedili učinci intradermalne i supkutane primjene cjepiva. Rezultati pokazuju kako primjena jedne petine ukupne doze cjepiva na intradermalni način dovodi do produkcije istog titra protutijela u organizmu kao i primjena ukupne doze cjepiva na supkutani način. Cjepivo se daje u dvije doze s razmakom od četiri tjedna.
Iako je cjepivo patentirano na način da se primjenjuje supkutano, EMA je izdala preporuku za intradermalnom primjenom kako bi se osigurao što veći broj pojedinačnih doza.
